-Crkva-...

Ova se priča dogodila davno prije automobila, autocesta ili motela. Ljudi su putovali sporo i dugo na konjima ili kočijama. I vagoneri – kako su prije zvali ljude koji često putuju, bili su jako umorni od puta i željeli su naći mjesto gdje mogu prespavati.

Jedan vagoner – Božo Nikolić je krenuo na jedno dugo putovanje. Vozio je potrepštine za jednu farmu u Ličkoj Rječici. To putovanje je trebalo trajati 2 dana. Kada je počela padati noć, postajalo je hladno, a i Božo je postajao umoran i gladan. Stoga je on odlučio negdje stati da odspava.

Vidio je jednoga farmera koji se vraća sa polja i Božo ga upitaše ga gdje može naći neko mjesto da odspava. Starac mu odgovori da nema nikakvog odmorišta u blizini ali zna jednu prečicu do Ličke Rječice, ali mu preporučava da tamo ne ide po noći. Kada ga Božo pitao zašto, on mu odgovori da je taj put uklet.

Ali Božo je bio preumoran i rekao je starcu da će ipak ići tim putem. Rekao je da se ne boji da tamo ima duhova i da je putovajući Likom čuo mnogo takvih legendi i da nijedna nije bila istinita.

Božo je ipak otišao prečicom i nakon nekoliko sati je shvatio da ta ''prečica'' ustvari nije prečica. Oko njega je bilo samo mračno, zastrašujuće drveće i čuli su se zastrašujući zvukovi iz šume. Nakon nekog vremena Božo je uočio s lijeve strane malu bijelu crkvicu. Božo je zaključio da su vjerojatno otključana vrata crkvice i da u crkvici može prespavati, a ujutro nastaviti s putovanjem. Došao je do crkve, otvorio škripava vrata i ušao u crkvu.

Crkva je bila prazna. Nije mogao vjerovati kako je imao sreće što je našao tako mjesto u sred šume. Božo je legao na klupu u stražnjem dijelu crkve i ubrzo je zaspao.

Sat vremena poslije Božu je probudio čudan zvuk iz prednjeg dijela crkve. Čuo je zvuk ponovno, ali ovaj put glasnije. Božo je našao svijeće, ali nije našao šibice da ih upali. Duboko je udahnuo i krenuo u prednji dio crkve. Kada se približavao u mraku je vidio nešto bijelo da se polako kreće. ''Tko je to?'', upitao je Božo. Jedini odgovor koji je dobio, bilo je glasno, bolno stenjanje.

Božo je našao šibice u svome džepu i pokušao je zapaliti svijeću, ali neuspješno. Sada se već bio jako prestrašio kada je vidio da mu se to približava. Kada mu se više približila, mogao je vidjeti da je to žena u dugoj, bijeloj haljini, njezina duga, neuredna kosa prekrivala je njezino lice. Sve je glasnije stenjala kada mu se približavala.

Božo je počeo bježati prema vratima i pokušao je ponovno upaliti svijeću, ali ponovno neuspješno. Žena se još više približila njemu. On je primijetio da je prednji dio njezine haljine umrljan blatom.

''Šššššštto želiš???'', pitao je Božo, njegov glas je podrhtavao od straha. Došao je do vrata, ali vrata su bila zatvorena. Žena se približavala sve bliže i bliže i njezino stenjanje je postajalo glasnije.

Božo je ponovno pokušao upaliti svijeću i ovaj put je jedva uspio. I kada je podigao svijeću u zrak, prepao se i počeo je teško disati – njezino lice je bilo točno pred njegovim. Oči su joj bile krvave, koža blijeda i ispucana kao stara, bačena lutka. Pokušala je dodirnuti njegovo lice i u tom djeliću sekunde Božo je mogao da su njezini prsti bili slomljeni i prljavi.

Božo je otvorio vrata i trčao u svoju kočiju, mogao je čuti njezine korake iza sebe. Brzo je odvezao konje i sjeo na vozačevo mjesto i prije nego je krenuo, žena ga je vukla u pokušaju da ga sruši iz kočije.

Božo je ipak uspio pobjeći i rano ujutro je stigao u Ličku Rječicu. Uletio je u restoran i srušio se na stolicu. Zapalio je cigaretu i samo sjedio. Ljudi su ga samo gledali.

''Jesi li dobro?'', pitao ga je vlasnik restorana. Božo mu je ispričao priču o duhu. Vlasnik ga je gledao neko vrijeme i rekao mu: ''To nije bio duh. Mislim da si vidio Helenu Ivanković. Policija ju već traži nekoliko dana.''

Vlasnik je počeo objašnjavati Boži o Heleni. On je rekao je Helena mlada djevojka koja je pobjegla iz ludnice. Ona je rodila izvan grada, a nije imala muža i bojala se što će mještani govoriti o njoj, pa je ona ubila dijete i zakopala ga duboko u šumi izvan grada.

Ali nju je izjedala krivnja i poludila je. Nije ju se više moglo kontrolirati, pa ju je njezina obitelj strpala u ludnicu. Dok je bila tamo, ona je tamo plakala i govorila da je imala dijete koje je sada samo negdje u hladnoj šumi. Ali problem je bio što ni ona više ne zna gdje ga je zakopala.

Jedne noći kad je doktor otišao u Heleninu sobu da joj da lijek, nje tamo nije bilo.

Nakon što je Božo rekao da je ona u crkvi, policija je tamo otišla, ali tamo su pronašli samo blatne otiske nogu. Božo nije ostao u gradu dovoljno dugo da sazna što je bilo Heleni.

Božo se kune da više nikad neće ići prečicama u koje nije siguran da su sigurne, koliko god one skraćuju put.

I naučio je da treba slušati priče koje narod govori, zato što u njima uvijek ima malo istine, ako pažljivo slušaš……


- THE END -